Kršćansko-demokratska stranka

Godine 1947. osnovana je Kršćansko-demokratska organizacija Amerike koja je zagovarala principe kršćanske demokracije u svojim zemljama. Svaka od stranaka članica je različita i ponekad ima različita stajališta o samoj kršćanskoj demokraciji. Neke od zemalja članica nalaze se u vladi u svojoj zemlji, druge su u koalicijskoj vladi, a druge nisu u vladi. Kad je predsjednik Perón ponovno izabran 1952., odnos vlade prema Katoličkoj crkvi također se pogoršao. Kako se Perón sve više distancirao od Crkve, vlada, koja je prvo poštovala…   privilegije Crkve, sada im ih je oduzimala na izrazito konfrontatan način. Do 1954., peronist je bio otvoreno anti-crkveni. U međuvremenu, Kršćansko-demokratska stranka osnovana je 1954. godine, nakon što je nekoliko drugih organizacija aktivno promoviralo kršćansku demokraciju u Argentini. Stranka je osnovana 1954. godine nakon što je nekoliko drugih organizacija aktivno promoviralo kršćansku demokraciju u Argentini. Vodeći aktivisti u svojim ranim godinama su Manuel Vicente Ordonez, Lucas Ayarragaray h., José Allende i Horacio Sueldo. Stranka se 1973. raspala, a Allendeova popularna kršćanska stranka bila je dio peronističkog frontalskog fronta koji je doveo na vlast Héktora Joséa Cámpora, usprotivio se Revolucionarnoj kršćanskoj stranci Sueldo koja je surađivala s Nepopustljivom strankom i pridružila se lijevom Popularnom revolucionarnom savezu. Nakon povratka demokracije 1983. Kršćansko-demokratska stranka ponovno se okupila. 1989. stranka je sklopila savez s Justicialističkom strankom kako bi podržala predsjedničku kandidaturu Carlosa Menema. Ubrzo nakon što je Menem pobijedio na izborima, PDC je napustio koaliciju, ali ne prije nego što je strategija izazvala rascjep u svojim redovima. Čelnik PDC-a Carlos Auyero i njegovi sljedbenici u grupi ’Humanizam i oslobođenje’ napustili su Stranku da pomogne u stvaranju onoga što će postati Karlo Álvarez i ostalih perodista disidenta. Stranka je bila dio koalicije FrePaSo lijevog centra koju je formirao Široki front 1990-ih, a ušao je u vladu 1999. kao dio Alianze između FrePaSo-a i Radikalne građanske unije koja je Fernanda de la Rúa dovela na mjesto predsjednika. Alianza se srušila 2001. godine i FrePaSo je učinkovito nestao. Nakon 2003. godine, stranka je podržala predsjedništvo Néstora Kirchnera i pridružila se pluralnom konsenzusu podržavajući njegov Front za pobjedu. Stranka je 2007. podržala izbor Cristine Fernández de Kirchner za predsjednicu. Međutim, 2011. stranka je promijenila pripadnost i podržala oporbenog kandidata Eduarda Duhaldea.